Budućnost arhiviranja: 10 milijardi pjesama u jednoj litri tekućine?

DNK je najučinkovitiji sustav za pohranu informacija u poznatom svemiru. Dok se konvencionalni magnetski i optički mediji degradiraju nakon samo nekoliko desetljeća, DNK može zadržati informacije tisućama godina pod pravim uvjetima. Znanstvenici su sada srušili prethodne rekorde i stvorili sustav koji može pohraniti nevjerojatnih 10 milijardi glazbenih pjesama u jednoj litri tekućine.

Kako funkcionira „biološki tvrdi disk“? Digitalni podaci, koji se obično sastoje od nula i jedinica (binarni sustav), algoritmi prevode u četiri osnovna gradivna bloka DNK: adenin (A), citozin (C), gvanin (G) i timin (T). Ove kemijske baze se zatim umjetno sintetiziraju u duge lance DNK. Informacije se pohranjuju na molekularnoj razini, što omogućuje milijun puta veću gustoću pohrane od najboljih modernih čipova. Ako se DNK zamrzne ili pohrani na tamnom i suhom mjestu, podaci mogu preživjeti više od 20 000 godina.

Unatoč fascinantnim brojkama, tehnologija još nije spremna za opću upotrebu u vašem pametnom telefonu. Glavne prepreke su:

– Visoki troškovi: Sinteza umjetne DNK trenutno je izuzetno skupa i dugotrajna.
– Brzina čitanja: Pronalaženje određene datoteke (npr. određene pjesme) u litri tekućine je kao traženje igle u plastu sijena. Znanstvenici moraju koristiti složene metode sekvenciranja kako bi podatke pretvorili natrag u digitalni oblik.
– Priprema tekućine: Slično kao i kod novih baterija s katodama bogatim niklom, gdje se istraživači bore s unutarnjim pukotinama, DNK također doživljava kemijske nestabilnosti koje se moraju riješiti za dugotrajno sigurno skladištenje.

Zaključak Sustav za pohranu DNK predstavlja budućnost „hladnog arhiviranja“, pohranjivanja obiteljskih fotografija, kulturnih artefakata i remek-djela digitalne umjetnosti koja nam ne trebaju svaki dan, ali ih želimo sačuvati za buduće generacije. Kako troškovi sinteze padaju, cijeli Internet budućnosti mogao bi se pohraniti u prostoru ne većem od prtljažnika malog automobila.