Kako EU gradi tvrđavu neovisnosti u sjeni Silicijske doline?

Koristim ga od kolovoza prošle godine. LinuxVeć nekoliko godina se ne oslanjam na Googleovu trgovinu aplikacija (jer moj Huaweijev telefon ne podržava ga), trenutno isprobavam i ProtonMail kao alternativu Gmailu i IzglediOvo su moji eksperimenti (Linux je, na primjer, od eksperimenta postao moj primarni operativni sustav) kako bih se odvojio od Amerikanaca i drugih supersila koje mogu u bilo kojem trenutku odlučiti promijeniti svoje uvjete korištenja, a ja sam u tome nemoćan.

Stalno me iznenađuje koliko malo europske digitalne infrastrukture postoji. Plaćam karticom koju pokreće američka tvrtka. Pišem dokumente u programima razvijenim izvan Europe. Komuniciram putem aplikacija čiji su poslužitelji često s druge strane Atlantika. To nije slučajnost, već rezultat desetljeća tehnološkog razvoja u kojem Europa nije bila vodeća snaga.

U posljednjih nekoliko godina, a posebno u posljednjoj godini, to se mijenja. Europska unija počela je sustavno graditi alternative koje bi smanjile njezinu ovisnost o američkim i drugim globalnim tehnološkim igračima. Ovo nije jedan projekt ili jedna strategija, već širi pomak, često nazivan digitalnim suverenitetom.

Koji su projekti već u tijeku, gdje su najveći izazovi?

Zašto Europa uopće govori o neovisnosti?

Kad pogledam širu sliku, jasno je da razlog nije samo tehnološki. To je kombinacija geopolitike, ekonomije i sigurnosti. Europa je desetljećima gradila svoju digitalnu infrastrukturu na američkim rješenjima, od operativnih sustava do usluga u oblaku. To samo po sebi nije problem dok se svijet ne počne mijenjati.

Međutim, danas je sve jasnije da digitalna ovisnost znači i gubitak kontrole. Europski podaci često napuštaju područje koje EU može kontrolirati, što postavlja pitanja o sigurnosti, nadzoru i privatnosti.

Da to prevedem na praktičniji jezik, kada plaćam karticom ili koristim određenu aplikaciju, podaci o tome što radim često više nisu pod europskom kontrolom. To postaje strateški problem, a ne samo tehnički.

Kraj monopola Vise i Mastercarda?

U srži ove transformacije leži spoznaja da tko god kontrolira podatke i tokove plaćanja, kontrolira sudbinu građana. Godinama smo bili zarobljeni u kandžama korporacija poput Vise i Mastercarda. Svaka transakcija koju obavi Europljanin prolazi kroz američka središta, što znači ne samo odljev naknada, već i stratešku ranjivost.

Ako bi geopolitički odnosi postali još napetiji, strani subjekt bi teoretski mogao paralizirati europsko gospodarstvo jednim klikom. Zato je projekt Wero, koji pokreće Europska inicijativa za plaćanja, ove godine dosegao svoju ključnu prekretnicu.

Vidim da se ovaj sustav već široko koristi u Belgiji, Francuskoj i Njemačkoj za trenutna plaćanja između pojedinaca, a sada se brzo širi u trgovine i e-trgovinu. Integracijom nizozemskog iDEAL sustava, Wero je postao ozbiljan europski igrač, osiguravajući da novac ostane unutar europskog bankarskog ekosustava bez napuštanja naših granica.

Ono što mi se čini zanimljivim jest da Wero nije izgrađen od nule, već se temelji na postojećoj SEPA infrastrukturi za instant plaćanja. To znači da Europa ne pokušava izmisliti novu tehnologiju, već optimizirati ono što već ima. S gledišta brzine, to je dobro jer znači da nećemo morati godinama čekati na alternativu.

Istovremeno, postoji i inicijativa EuroPA koja povezuje nacionalne sustave poput Bizuma, iDEAL-a ili MB Waya u jedinstveni europski ekosustav. Ovo je važan korak, jer je fragmentacija bila jedna od najvećih slabosti europskih rješenja.

Europa ne pokušava nužno „zamijeniti“ Visu ili Mastercard, već stvoriti alternativu koja bi funkcionirala unutar njezinog pravnog i ekonomskog prostora. Hoće li to uspjeti još je uvijek otvoreno pitanje.

 Vjerojatno ste čuli za digitalni euro.

Još jedan važan projekt je digitalni euro. To je inicijativa Europske središnje banke koja ima za cilj stvaranje digitalnog oblika novca središnje banke.

Na prvi pogled, ovo se čini slično kriptovalutama, ali u stvarnosti je sasvim drugačije. Digitalni euro bi izravno podržavala središnja banka, što znači veću stabilnost i kontrolu.

Ono što me najviše zanima kod ovog projekta jest njegova uloga u širem ekosustavu. Digitalni euro nije samo novi oblik novca, već i platforma koja bi mogla zamijeniti neke funkcionalnosti kartičnih sustava.

Ako se uspješno implementira, Europa bi mogla imati vlastiti platni sustav koji bi funkcionirao neovisno o američkim tvrtkama. Međutim, implementacija je složena i politički osjetljiva, pa je napredak spor.

Europski digitalni identitet (eIDAS 2.0) postat će obavezan do kraja ove godine u obliku digitalnih novčanika koje će sve države članice morati izdati. To će omogućiti građanima diljem EU-a da se identificiraju, potpisuju dokumente i pristupaju uslugama bez pomoći gumba za prijavu na Google ili Apple.

Linux i alternative otvorenog koda za Microsoft

Ako želite postati neovisni, prvo se morate "riješiti" Microsofta. Windows i Office vjerojatno su najkorišteniji proizvodi, kako u kućanstvima, tako i posebno u javnim ustanovama i drugim radnim okruženjima. Ali promjene se već događaju.

Neke europske institucije i zemlje odlučuju se za prelazak na rješenja otvorenog koda poput Linuxa i platforme poput Nextclouda. Ovo nije jedan projekt na razini cijele EU, već skup lokalnih inicijativa. Na primjer, njemačka savezna država Schleswig-Holstein i neke austrijske institucije počele su napuštati Microsoftova rješenja u korist Linuxa i LibreOfficea.

Njihov uspjeh pokrenuo je lavinu. Europska komisija nedavno je dodijelila velike ugovore za suverene usluge u oblaku konzorcijima koje predvode tvrtke poput OVHClouda, Scalewaya i njemačkog STACKITA.

Cilj je jasan: europski javni podaci više ne bi trebali biti smješteni na poslužiteljima tvrtki koje podliježu američkom Zakonu o oblaku, koji američkim vlastima omogućuje pristup podacima bez obzira na to gdje se u svijetu nalaze.

Alternativa WhatsAppu i komunikacijski suverenitet

Komunikacijske platforme su još jedan primjer gdje je Europa uvelike ovisna o stranim tvrtkama. WhatsApp, Glasnik i slične primjene su globalno dominantne, gotovo bez europskih alternativa.

Ipak, postoje pokušaji. Jedan pristup temelji se na otvorenim standardima, kao što je Matrix, koji sam ukratko spomenuo kao alternativa Discordu, a koji omogućuje decentraliziranu komunikaciju. Ovaj model znači da korisnici nisu vezani za jednog pružatelja usluga, već mogu koristiti različite poslužitelje unutar iste mreže.

Belgijska vlada bila je među prvima koja je u potpunosti migrirala svoju internu komunikaciju na ovaj decentralizirani standard. Za razliku od WhatsAppa, gdje ste zaključani u njihov ograđeni vrt, Matrix omogućuje interoperabilnost. To znači da različite europske institucije, pa čak i građani, mogu komunicirati putem različitih pružatelja usluga, a svi govore istim jezikom, bez da ijedna tvrtka ima monopol na cijelu mrežu. Element, kao najpoznatija aplikacija na ovom protokolu, postaje europski odgovor na pitanje sigurnog i suverenog slanja poruka koje nijedna strana sila ne može ugasiti.

Europske institucije i neke zemlje također eksperimentiraju s vlastitim komunikacijskim platformama za javnu upravu. Cilj ovih projekata je prvenstveno zaštita osjetljivih podataka, a ne nužno konkurencija komercijalnim aplikacijama.

Najveći problem s Matrixom (i Elementom) je jednostavnost korištenja. Nije isto kao WhatsApp, gdje samo instalirate aplikaciju, povežete svoj broj i počnete razgovarati. Međutim, početno postavljanje zahtijeva više posla, što bi moglo odbiti prosječnog korisnika.

Imamo dosta alternativa za Office

Isto vrijedi i za uredske alate. Microsoft Office je de facto standard, ali Europa pokušava razviti alternative.

Nextcloud Hub je jedno od zanimljivijih rješenja, jer kombinira dokumente, komunikaciju i suradnju na jednoj platformi. Osim toga, postoje projekti poput Euro-Officea (koji ujedinjuje Nextcloud, IONOS, OnlyOffice) koji imaju za cilj stvoriti potpuno europski ekosustav za uredski rad temeljen na otvorenim standardima.

Vidim kako europske tvrtke, u strahu od industrijske špijunaže, polako prelaze na ova rješenja. Nije stvar samo u tome što su besplatna ili jeftinija (često nisu), već i u tome što tvrtke konačno znaju gdje su im podaci i tko ima ključeve za šifriranje.

Ono što primjećujem kod ovih projekata jest da nisu nužno lošiji od postojećih rješenja. Problem je više u ekosustavu i navikama korisnika.

Oblačna i podatkovna infrastruktura

Iako se o njemu manje govori, oblak je vjerojatno najvažnije područje digitalnog suvereniteta. Većina europskih tvrtki koristi usluge poput AWS-a, Azurea ili Google Clouda.

Europa pokušava razviti vlastite alternative, ali tu je jaz najveći. Američke tvrtke imaju ogromnu prednost u opsegu, ulaganjima i inovacijama. Međutim, postoje inicijative za razvoj europskih rješenja u oblaku koja bi bila u skladu s europskim propisima i pružala veću kontrolu nad podacima.

Ovo je područje gdje će se vjerojatno odlučivati o budućnosti europskog digitalnog suvereniteta.

Europa razumije situaciju u kojoj se nalazi, ali problem je provedba

Kad pogledam sve te projekte zajedno, dobivam prilično pomiješanu sliku. S jedne strane, jasno je da Europa razumije problem i aktivno radi na rješenjima.

S druge strane, izazovi su ogromni. Fragmentacija, različiti nacionalni interesi i spori politički procesi često usporavaju napredak. Štoviše, američke tvrtke ne sjede skrštenih ruku. Dok Europa razvija alternative, globalni igrači nastavljaju s inovacijama i širenjem svog utjecaja.

Najveći izazov s kojim se suočavaju ovi projekti nije tehnologija, već ljudska upornost. Ljudi su navikli na određena sučelja, na određenu logiku rada. Prijelaz s Outlooka na europsku alternativu zahtijeva vrijeme i edukaciju. Međutim, proračun koji Unija sada ulaže u ove prijelaze je astronomski. Poziv za suverenim oblakom vrijednim 180 milijuna eura samo je vrh ledenog brijega. Prava moć leži u zakonodavstvu poput Zakona o digitalnim tržištima (DMA), koji prisiljava velike platforme da budu otvorene, što europskim alternativama daje priliku za opstanak i rast.

Projekt IRIS je alternativa Stalinku

Gledajući dalje u budućnost, u planovima koji su trenutno na stolovima povjerenika vidimo projekt IRIS². Ovo je europski odgovor na Elon Muskov Starlink. Europa gradi vlastitu konstelaciju satelita u niskoj Zemljinoj orbiti kako bi osigurala sigurnu i neovisnu povezanost za vojsku, vladine službe i kritičnu infrastrukturu. Prema najnovijim informacijama, pregovori s industrijskim partnerima poput Airbusa i Thalesa konačno su prekinuli zastoj. Očekuje se da će prvi probni sateliti poletjeti ove godine. Bez vlastitog svemirskog interneta, svi naši napori za softverski suverenitet bili bi uzaludni, jer bismo i dalje bili ovisni o stranom hardveru u orbiti.

Kamo ide Europa sljedeće?

Europa neće preko noći zamijeniti Visu, Microsoft ili WhatsApp. Ali gradi infrastrukturu koja joj omogućuje veću fleksibilnost i neovisnost. To znači da će u budućnosti biti moguće birati između različitih rješenja, umjesto da ovisimo o jednom.

I možda je to bit cijele priče. Ne potpuna neovisnost, već mogućnost izbora.

Objektivno gledano, Europa još uvijek zaostaje u području umjetna inteligencija u smislu sirove procesorske snage i kapitala, ali gradi nešto jedinstveno u područjima infrastrukture, plaćanja i suverenih oblaka.